Pages

Friday, December 27, 2013

Bliska budućnost.

Disclaimer: Ovaj post je napisan, pečen i fotkan od strane naše prijateljice Nene (Hleb&Lale) kao rođendansko iznenađenje za moju bolju polovicu koja će ga mamurna tek sutra ujutro vidjeti.

Ana i ja sedimo u Via del Sole u Sieni. Još je rano, nigde ni traga ni glasa od turista. Obe uvek opterećene time da nađemo što lokalnije mesto, sedamo u neki mini kafić. Za šankom barista priča sa nekim dedicom. Ljudi ulaze brzinom svetlosti, iskape espresso i istom brzinom izleću napolje. Nas dve, koliko god to želele, nismo lokalci pa se odlučujemo da kafu i čaj pijemo sporo. Da guštamo.
 


Monday, December 23, 2013

Znak za sreću.

Jednom me je davno uhvatila golema tuga. Tuga nemjerljiva, neopisiva riječima. Bol kojoj nema lijeka. Samoća kojoj niti cijeli grad ljudi ne pomaže. Suze kojih više niti nema.



Thursday, December 12, 2013

Sous chef.


Tuesday, November 26, 2013

Promjene.

Ok, dosta je bilo, vrijeme je da se pokrenemo. Istina je, dani su sve kraći, kiša pada bez prestanka, puše kao da nema sutra ali takva nam je sudbina gorka (makar se stvarno uhvatim da sanjarim o selidbi na neki karipski otok). No dobro...

Wednesday, November 20, 2013

Vikend za pamćenje.

Sjedamo u auto i jurimo za Novi Sad. Putem se smješkamo. Pjevamo. Ili on pjeva, a ja pokušavam. Nije za svačije uši. Cijelim putem nas prati magla i slaba kiša, no kad uđemo u Nevenino selo - obasja nas sunce. Ne možemo vjerovati, nismo se niti izgubili. Možda smo nepotrebno izašli sa autoputa i krenuli za Osijek, pa se vrlo dobro snašli i vratili na pravi put, no sve u svemu - vrlo smo dobri. Grlimo se i ljubimo i upadamo jedni drugima u riječ, a Simka i Rudi ne mogu vjerovati koliko im malo pažnje poklanjamo, pa lavežom i skakanjem popravljaju stvar. Stol je već postavljen. Vino se taman ohladilo. Kruh je još topao, kajmak se topi na njemu. Zadnja teglica ajvara je krišom uzeta mami iz špajze, zna da ga obožavamo.


Wednesday, November 13, 2013

Pospremanje ormara.

Nisam provjerio, ali čini mi se da u zadnje vrijeme jako rijetko pišemo. A nisam ni previše zadovoljan zadnjim radovima (ali to ne smijem reći). Nisam niti iznenađen, kad bolje razmislim. Nisam niti u nedostatku dobrih objašnjenja. Šugav neki period, nekako se puno loših stvari bezobzirno naguralo u samo par tjedana, kao iritantni penzioneri koji nasilno ulaze u tramvaj ne mareći što ja, eto baš sad, moram van. Nisam niti imun na vremenske prilike, kako je već opjevano.



Ono što jesam jest pametno sačuvao prošle dobre dane kako bi pomogli u baš ovakvim razdobljima. Ima i par ploča koje jesam kupio, a da za to tada nisam imao dobroga razloga. Buyer's remorse totalni. Ali one jesu sada postale isplative, i to samo jednim vrćenjem. Gledam unaprijed a da ni sam toga nisam svjestan.



A imali smo stvarno super dane, samo valjda tjedan dana prije sivog doba. I onda ih nekako nismo stigli izvaditi iz ormara. Visili su unutra kao i ljetnje košulje koje ne pristajemo pospremiti na one police skroz gore do kojih jedva dođemo. I bojali smo se izvadit ih, otrest, lijepo složit i staviti izvan dosega. Jer se čini da će dugo biti sivo, pa da bar možeš baciti pogled na šarenu košulju u ormaru.



Radi se o našem prvom izletu u maslinarstvo. U vrijeme kada su kratke hlače i košulje još bile aktualne. Pa čak i kupaće! Velike dlakave psine vole hladnija mora! Zaputili smo se tako na samo jednu noć (šmrc) na obalu kako bi pomogli ekipi s branjem. Nekoliko stabala u dvorištu kuće koja dublira kao vremenska kapsula prošlih dekada nas je čekalo. Mamurni berači koji su već obavili većinu posla nisu poslušali moj prijedlog i okupali se. Pa su i dalje bili mamurni. Dok sam ja nakon kupanca bio toliko svjež i čio da sam nehotice i slomio jednu granu svojom novonađenom snagom (a ne gravitacijom, zlobni čitaoče).



I eto, konačno da i to podijelimo s vama. Sada to možemo, jer nas čeka nekoliko predivnih dana kod Nevene i društva. Imam osjećaj da će nam se i teški zimski kaputi činiti kao havajke, tako da sada možemo pospremiti maslinarstvo. A nadam se da ćemo onda i novi izlet moći uskoro izvaditi iz ormara. Ne može valjda mjesecima biti sivo? Na kraju krajeva, uvijek ima barem malih sunčanih razdoblja poput ove juhice.




Juha od češnjaka

2 srednja krumpira (oguljena, narezana na kockice)
1 nasjeckani luk
2 žlice maslinovog
2 očišćene glavice češnjaka
1,2 l pilećeg temljca (može i povrtni, naravno)
sol, papar
žlica osušenog ili svježeg timijana
120 ml punomasnog vrhnja
malo peršina ili vlasca za ukras



Skuhajte krumpire, a luk dinstajte u velikoj tavi na maslinovom. Kad postane proziran dodajte češnjak i smanjite vatru. Češnjak treba omekšati, ne potamniti, kuhajte polako oko 15 minuta. Luku i češnjaku dodajte krumpir i 250 ml temeljca, zasolite i popaprite. Čim zakipi smanjite vatru na najslabije i kuhajte 20 minuta. Usitnite štapnim mikserom i dodajte preostali temeljac i timijan. Promiješajte pjenjačom i još 20 minuta kuhajte. Maknite s vatre i umiješajte vrhnje. Možete poslužiti i hladno, samo promiješajte prije.



Wednesday, October 16, 2013

Muffindan.

Neki dan mi je prijateljica donijela rođendanski poklon, s malim zakašnjenjem jer mi je rođendan u 12-om mjesecu. Ona ga ima od tada ali mi ga je zaboravila dati. Bez obzira što smo se od onda vidjele tisuću puta. Dobro, možda ne toliko al nije niti važno jer kolko god rijetko ili često da se vidimo - nastavljamo gdje smo stale.


A priča seže u davnu prošlost. Četiri ženske osobe koje gotovo da nemaju dodirnih točaka. Kao da se netko našalio pa rekao - idemo spojiti ove četiri da se svi dobro nasmijemo kad se počnu čupati. Jedna je organizirana biznis curka koja ima vrhunske ideje i ne srami ih se sve od reda ostvariti. Ta će doći do Obame za pola sata ako je potrebno, nabaviti karte za koncert koji je prije pola godine rasprodan, a kad čujete da je na Arubi skijaško trčanje postalo nacionalni sport - znajte da ona stoji iza toga.


Druga hoda pola metra iznad zemlje i uvijek, ali uvijek, će te nasmijati. Na sve u životu gleda sa pozitivne strane. Moj supružnik/stanodavac kaže da postoje ljudi koji ne razlikuju dobro i zlo pa ih zovemo sociopatima. Postoje i oni koji ne znaju razlikovat dobro i zlo ali su inherentno dobri, njih zovemo - rijetkima. E ona je takva. Carrie sa sevdahom u duši i popevkom u srcu.


Treća- čuvarica tajni. Ona je najpouzdaniji savjetodavni organ. Kad ne znaš što ćeš sa svojim životom, zoveš nju. Voli udovoljavati, ne zna reći ne. Ako je isti dan pozvana na tri rođendana, ona će obići sva tri da se nitko ne uvrijedi. Neodlučna je. Rođendan joj je za dva dana ali ona sama ne zna do zadnjeg trena hoće li ga slaviti ili ne. Onda će sutra nazvati da ipak dođemo prekosutre (vjerojatno i da napravim kakvu tortu na brzinu).


Nije uljudno da pričam sama o sebi, jedino ću napomenuti kako sam kolače napravila već unaprijed ;)

Muffini sa šljivama i makom

85g otopljenog putra
1 veće jaje
50g šećera
50g smeđeg šećera
180g kiselog vrhnja
60g integralnog brašna
125g brašna
malo praška za peciva
malo sode bikarbone
sol
malo naribanog muškatnog oraščića
malo cimeta u prahu
20g maka
340g šljiva


Pećnica na 185. Izmutiti jaje s obje vrste šećera, u to dodati putar pa kiselo vrhnje. U drugoj posudi pomiješati oba brašna, sodu, sol, cimet, muškatni oraščić i mak. Sve zajedno pomiješati, dodati komade šljiva i peći 15-18 minuta. Sretan rođendan!

Wednesday, October 2, 2013

Sotto casa.

Žalim se. Uvijek se žalim. Grintam, njurgam. Prigovaram. Cmizdrim čak. To mi govore ljudi. Supruga rođena mi to govori. Ali kako, pitam Vas, dragi čitaoci, kako da ne plačem, kada me se opet tjera na reminiscenciju u cilju informiranja Vas. Kako da ne ridam dok me se prisiljuje prisjećati se (detaljno) jednoga blaženstva, jedne perfekcije, za koju znam da je toliko daleko.

Wednesday, August 28, 2013

Dr. Jekyll i Mr. Hyde

Kao što smo već mnogo puta pisali, svako planiranje putovanja sa njim je užitak. Pun je planova, ideja, insajderskih tipova koje negdje pokupi, pun je elana. Kako se taj dan bliži - raspoloženje se mijenja. Sigurno će nas prevariti barem za nešto, nemoguće je da je smjestaj tako jeftin, a dobar, vrijeme će sigurno biti jako loše. Sigurno nemaju niti wi-fi.

 
Source: http://www.doctormacro.com


Dan prije polaska se već razvodimo, a kad vidi sve moje stvari koje planiram ponijeti i dajem njemu na pakiranje, razbacujemo se imenima odvjetnika i podjelom imovine. Jednom se prijeti da će uzeti Lou i kompjuter, drugi put dodaje i frižider na popis. Kad konačno sjednemo u auto, posvađamo se još tri, četri puta jer sam ja, naravno, zaboravila njegov punjač ili kupaće, na izlasku iz Zagreba odemo u krivom smjeru jer je prerano da zovemo nekog pitati za upute, platimo neku kaznu da pomognemo hrvatski proračun (jer sam ga ja iznervirala pa vozi prebrzo) i tako.




Nismo je još stigli ni ohladiti, već stižemo na odredište. Ja još nisam pošteno ni pogledala smještaj, on je raspakirao naše stvari (naravno, sve je u ormarima) i; zavaljen u ležaljku s cigaretom, čašom vina i širokim osmjehom; pita: Draga, jel vidiš kak sam opet sve super organizirao? Preostaje mi samo slegnuti ramenima i pridružiti mu se.



Toskanska torta s grožđem

100 g brašna
70 g mljevenih badema
70 g kukuruznog brašna
2 žličice praška za pecivo
1/2 žličice soli
80 ml biljnog ulja
150 g smeđeg šećera
1 žličica ekstrakta badema
3 jaja
120 g kiselog vrhnja
400 g crnog grožđa
1 žlica smeđeg šećera
1 žlica bijelog šećera


Pomiješati brašno, bademe, kukuruzno brašno, prašak za pecivo i sol. U drugoj posudi pomiješati ulje, smeđi šećer i ekstrakt badema. U tu smjesu dodavati jedno po jedno jaje i kiselo vrhnje.
Na kraju dodati i suhe sastojke i dobro pomiješati. Peći na 175 stupnjeva, deset minuta. Izvaditi iz pećnice, postaviti grožđe na tortu, te posuti pomiješanim bijelim i smeđim šećerom. Vratiti u pećnicu na 30-35 minuta na istu temperaturu. 

Ovaj recept ujedno šaljemo našoj frendici Jovanki na blog Kutlačom po kazanu. 
Ona je, kao domaćica igre Ajme, koliko nas je! odredila grožđe kao temu za deveti mjesec. Palo nam je na pamet samo poslati etikete svih vina koje smo popili, ali ipak...
 

Sunday, August 11, 2013

Najgore ljeto 2013.

Kako uopće početi? Možda najbolje isprikom Vama, vjerni čitaoci. Neodgovorno smo Vas ostavili na cjedilu više od mjesec dana. Samo možemo zamisliti kako Vam je bilo bez naših poučnih priča, vrckavih anegdota i slasnih recepata.

Apsolutno najtalentiranija manekenka zaslužuje jedan cijeli post, morali smo biti pravedni i dati svakom četveronošcu po jednu fotku.

U slučaju da niste počinili samoubojstvo zbog nedostatka naših postova, eto nas ponovo s Vama! Nemojte misliti da smo se opuštali i ljenčarili tijekom ljetnih praznika. Nemojte slučajno misliti ni da nam je godišnji toliko trajao. Jednostavno smo se morali odmoriti od svog tog istraživanja. Hedonizma. I dalje imam osjećaj kako još uvijek nismo ovladali njime, i da se treninzi i istraživanja moraju nastaviti. Zauvijek.
 


Do nekih zaključaka ipak smo došli. Zapravo, ja sam. Moja životna partnerica do tih stvari dolazi nekako instinktivno. Niti ne dolazi, one su već iskonski u njoj. A ja, alijeniziran, urbaniziran i moderniziran, moram do njih doći analizom i dedukcijom. Netko bi ove retke mogao protumačiti kao da svojoj suborkinji govorim da je staromodna seljanka, ali ne. Ili ako da, govorim to s divljenjem, ljubavlju i možda malo zavisti.


Dok ja razmišljam što bi nakon doručka pasalo za osvježiti se, ona već donosi ledeni rosé iz garaže. Bez obzira što je pola 11. Ja se ispak spotaknem na te konvencije, kojima ona nikako ne dozvoljava diktaturu. "Pa možda je malo prera..." mrmljam sebi u bradu, svaka riječ sve tiša, dok zadnju niti ne izgovorim do kraja jer već udišem iz čaše koja se nekako, sama od sebe, približila mom nosu.




A mislim da ima i nešto u tom mjestu podno Velebita, nešto univerzalno. Nešto što nas sve stavi na istu frekvenciju, ili barem vrlo sličnu, kompatibilnu. Svi titramo vrlo harmonično. I stalna postava, i kumovi, i blogerski kumovi koje smo konačno upoznali i kojima šaljemo veliki poljubac, pa čak i oni koji inače preferiraju aktivniji turizam. A mislim da psi već to dobro znaju. Sve nas Velebit ujednači i dovede pred ono što je zaista važno. A to je hladni rosé u pol 11.

Given to fly.
Seriously guys, too cold, i'm getting out.
I can make you do whatever i want, you know that, right?
Oh damn, even the sticks taste better here!
Perseverence.
The usual fare.
Also the usual fare. Oh, to be usual everyday!
"Acorns were good until bread was found." Francis Bacon
Oh, OK. If there's nothing better...
Almost forgot dessert.
And the rosé, mustn't forget the
rosé...
Prepared...
...but no for leaving.

Monday, July 1, 2013

Ajme, kol'ko vas ima!

Dakle, kada smo od naše drage prijateljice Nevene s bloga Hleb i Lale dobili čast određivanja namirnice za nagradnu igru Ajme, koliko nas je! bili smo uzbuđeni, a ja sam bio i malo uplašen, moram priznati. Pa mi da određujemo pobjednika ičega? Meni svako jutro treba barem desetak minuta da se odlučim koje tenisice obuti. Supruga me uvjerava da je sve igra i da se nitko neće naljutiti i da ne moram toliko razbijati glavu. Nadam se da je u pravu.
I sve OK, ali onda sam shvatio dvije stvari:
1) Stvarno vas ima, i
2) Totalno niste normalni.



Saturday, June 1, 2013

Nagradnjača!

Uvučeni smo u sistem! Naša draga Nevena predala nam je teret odluke. Na nama je. Moramo odlučiti koja je glavna namirnica za ovaj mjesec (lipanj) u food-bloggerskoj igri Ajme, koliko nas je! Ajme, znojnih li dlanova!

Sunday, May 26, 2013

Dozvolite da se predstavimo.

Povodom četvrte obljetnice ozvaničenja našeg suživota, odlučili smo napraviti jedan eksperimentalan post, jednu stilsku vježbu, ako želite. Već dvanaest godinama funkcioniramo u tandemu, pa probajmo i jedan post tako napisati.
 

Thursday, May 23, 2013

Jednom nedavno, vrlo, vrlo blizu...

Kao što svi već vrlo dobro znate, mi smo super poznati foodie-gastro-eno-deluxe bračni par. Ako ne znate, sram vas bilo, odite se odmah podsjetiti. Pošto smo toliko poznati i utjecajni u kulinarskom svijetu, nimalo nas nije začudilo kada su nas dobri ljudi iz agencije Jasno i Glasno pozvali na susret gastro-blogera i novinara u sjeverozapadnu Istru.


Tuesday, May 7, 2013

Proročica s Trešnjevke.

Bila je zima i na našu svadbu sam već zaboravila. Zaboravila sam i na sve muke vezane uz adaptaciju stana. Na majstore koji ne dođu kad bi trebali doći (a niti ne odu kada bi trebali), na one koji proljevaju ljepilo po novim pločicama i susjede koji zovu inspekciju jer im se čini da ćemo srušiti zgradu. Padao je snijeg i gacala sam po bljuzgi i jedva čekala da dođem doma. Muža sam zatekla pred kompjuterom, pas je drijemao na kauču. Sve se činilo naizgled normalno.


Monday, April 22, 2013

Things grandchildren should know.

Koncert jednog od mojih najdražih bendova. Jednog od malobrojnih koje sam uspio i supruzi ubaciti u uho. Dva sata od Zagreba. Dugo neviđeni frendovi. Rijetko lagana kozmička jednadžba imala je za rješenje naš izlet u Graz. Sjeli u auto i za tili čas bili smo tamo (naravno, nakon proklete i neizbježne Ikee). Nakon par butelja i par nepoznanica iz jednadžbe koje su se ipak pojavile, krenusmo na koncert. Koji je bio zakon (upozorenje: ja fakat jesam fanboy). Ali pošto mi nije dozvoljeno pisati o tome, okrenimo se prema jutru nakon.

Ali proklet bio ako prva slika neće biti s koncerta!

Odličnom, sunčanom subotnjem jutru. Idealnom za šetanje s noge na nogu, razgledavanja dućana i ispijanja kava. Dok su meni navirala (mutna) sjećanja davnih studentskih dana, najdraža je oduševljeno poskakivala od izloga do izloga. Na sreću, s ciljem fotkanja istih.





Čini mi se da nekako u kulinarstvu kaskaju za ostalim aspektima civilnoga društva, barem što se tiče ove, na prvu vidljive, fasade. Tu su još uvijek vrlo tradicionalni, i ono što se nudi na ulici, nudilo se i prije *khm* godina dok sam ovdje boravio. U arhitekturi, hrabro (i s odličnim rješenjima) uklapaju futurističke zgrade u kvartove sazdane od stotinjak godina starih zgrada.



Naravno da ima moderne hrane. Ali zapravo, netko mora biti i tradicionalist. Valjda. U svakom slučaju, dobro se podsjetiti. A siguran sam i otkriti, za mnoge. Nisu za vraga ti recepti opstali stotinama godina, gotovo nepromijenjeni, baš kao i stare, šarmantne zgrade. Ulijevaju sigurnost, mirnoću. Daju perspektivu. I zgrade i recepti. To su stvari koje bi unučad trebala znati.




Kaiserschmarrn

Ovaj stari austrijski desert je toalno lagan i brz za napraviti, i totalni comfort food.
40 g grožđica
60 ml ruma
230 ml mlijeka
5 jaja
50 g bijelog šećera
3 ml ekstrakta vanilije
malo soli
125 g brašna (pomiješano oštro i glatko)
45 g putra
30 g šećera u prahu
voća



Natopite grožđice rumom na pola sata, pa ocijedite.
Istucite zajedno mlijeko, jaja, bijeli šećer, vaniliju i sol. Postepeno umiješajte (pjenjačom) brašno dok ne dobijete glatko tijesto, kao za palačinke. Umiješajte grožđice
Na velikoj tavi otopite 30 g putra i ulijte tijesto. Pecite 5 minuta, ili dok dno palačinke nije dobilo zlatnu boju. Okrenite palačinku i pecite još 3 minute. Kuhačom ju istrgajte na male komade, polijte s 15 g otopljenog putra i šećerom u prahu. Pojačajte vatru na srednje jaku i pecite oko 5 minuta, dok se šećer ne karamelizira. Cijelo vrijeme bacajte smjesu kuhačom. Pospite s još šećera u prahu i poslužite s voćem.